Europska komisija izdala je prvo Izvješće o vladavini prava u kojem – u dijelu koji se odnosi na Hrvatsku, a tiče se medija – stoji zabrinjavajuća rečenica koja najbolje ocrtava čime se sve susreću novinarke i novinari u Hrvatskoj: "Novinari se suočavaju s brojnim prijetnjama na internetu, među ostalim s ocrnjivanjem, govorom mržnje, prijetnjama smrću i fizičkim napadima."

Europska komisija u svom izvještaju piše:

“Okvir za zaštitu novinara sadržava više zakonodavnih akata kojima se pružaju jamstva zaštite. U Zakonu o medijima navode se sloboda izražavanja i medijski pluralizam. U kontekstu uredničke slobode novinari imaju pravo izražavati mišljenje i ne obavljati zadaće ako bi se one kosile s pravilima novinarske struke. U tom se slučaju ugovor o radu ne smije mijenjati na njihovu štetu. Nadalje, novinari nisu dužni otkrivati svoje izvore, osim ako nadležni sud ne naredi njihovo otkrivanje radi nacionalne sigurnosti. To se odnosi i na već objavljene informacije i na informacije koje se namjeravaju objaviti.

Novinari se suočavaju s brojnim prijetnjama na internetu, među ostalim s ocrnjivanjem, govorom mržnje, prijetnjama smrću i fizičkim napadima.

Prema navodima više izvješća i dionika, državna tijela često ne reagiraju pravodobno na te prijetnje i napade. Кaznenim zakonom propisane su određene zaštitne mjere za slobodu govora i novinarstvo jer se ‘povreda slobode mišljenja i izražavanja misli’ i ‘zastrašivanje’ smatraju kaznenim djelima.

Međutim, novinari su i sami izloženi tužbama, što često ima učinak zastrašivanja. Više od 1000 tužbi protiv novinara podneseno je 2019. godine. Iako se većina odnosi na građanske predmete s ‘odštetnim zahtjevima zbog navodne nematerijalne štete’, neki su slučajevi kazneni predmeti. Zbog tog vala tužbi poslano je upozorenje preko Platforme Vijeća Europe, koje je potom razvrstano kao ‘povezano s uznemiravanjem novinara’. U Hrvatskoj je kazna zatvora jedna od kazni predviđenih za klevetu, a kazneno djelo teškog sramoćenja uklonjeno je iz Кaznenog zakona 2019. godine.

Pristup informacijama zajamčen je zakonom, no postupak je spor. Povjerenik za informiranje neovisno je tijelo koje štiti i provodi Zakon o pravu na pristup informacijama. Iako je pravo na pristup informacijama od 2003. godine zajamčeno zakonom, situacija se poboljšala donošenjem Zakona o pravu na pristup informacijama i imenovanjem prvog povjerenika za informiranje 2013.

Povjerenik pruža pravnu zaštitu prava na pristup javnim informacijama i ponovnu upotrebu informacija (otvoreni podaci), prati promidžbu rada javnih tijela i podiže svijest. Ured povjerenika relativno je malen (17 zaposlenika). U skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama, svako javno tijelo mora imenovati službenika za informiranje koji će biti nadležan za postupanje sa zahtjevima za pristup informacijama.

Uvođenje ovlasti za izravno izricanje sankcija pridonijelo bi suzbijanju povreda zakona. Povjerenik može podnositi optužne prijedloge i izdavati prekršajne naloge. Više od polovine žalbi podnesenih Povjereniku za informiranje 2019. bilo je zbog toga što javna tijela nisu riješila zahtjeve za pristup informacijama u zakonskom roku. Povjerenik za informiranje objavio je izvješće u kojem navodi probleme u provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama.

Prema Izvješću o praćenju medijskog pluralizma za 2020. pristup informacijama ‘uglavnom se ostvaruje žalbenim mehanizmima i izravnim radom povjerenika za informiranje’.

Sloboda izražavanja i informiranja zaštićene su Ustavom, a medijski pluralizam osiguran je različitim zakonima. Regulatorno tijelo za medije (Agencija za elektroničke medije; AEM) neovisno je tijelo uspostavljeno zakonom. Pravilima o transparentnosti zahtijeva se da poduzeća prijavljuju podatke o vlasništvu AEM-u i objavljuju ih u Narodnim novinama. Pristup informacijama zajamčen je zakonom. Zaštita novinara nije izričito definirana zakonodavstvom te se primjenjuju mehanizmi dostupni svim građanima.

Regulatorno tijelo za medije neovisan je pravni subjekt u skladu sa zakonom. U Zakonu o elektroničkim medijima navedene su nadležnosti Agencije za elektroničke medije (AEM), njezine ovlasti određivanja sankcija i mehanizmi za podnošenje žalbe na njezine odluke.

Regulatorno tijelo ima pravnu osobnost. Sedam članova Vijeća Agencije, uključujući predsjednika Vijeća koji je na njezinu čelu, imenuje Sabor na prijedlog Vlade nakon objave javnog poziva za iskaz interesa. Po isteku petogodišnjeg mandata član Vijeća smije se ponovno prijaviti za isti položaj.

Suspenzija i razrješenje mogući su uslijed neprikladnosti za položaj ili nesposobnosti ili drugih uvjerljivih razloga povezanih s predmetnom osobom. Odluku o tome donosi Sabor na prijedlog Vlade. Činjenica da članovi Vijeća mogu biti ponovno imenovani na više mandata i da saborska većina ima važan utjecaj na imenovanje tijela Agencije koje donosi odluke može u praksi utjecati na političku neovisnost regulatornog tijela, kako su naglasili neki dionici i kako je istaknuto u MPM-u 2020.

U potonjem je procijenjeno da je rizik za neovisnost i učinkovitost tijela nadležnog za medije srednje visok. Кako je objašnjeno tijekom posjeta državi, proračun AEM-a temelji se na prihodu poslovanja Agencije, što pridonosi neovisnosti Agencije. AEM osigurava visoku razinu transparentnosti objavljivanjem svojih odluka, zapisnika sastanaka i godišnjeg izvješća na internetu. Uz to, odluke Agencije objavljuju se u Narodnim novinama.

Кako bi se osigurala transparentnost vlasništva nad medijima, pružatelji medijskih usluga trebaju svake godine Agenciju za elektroničke medije izvijestiti o vlasništvu i promjenama vlasničke strukture. Prema Zakonu o elektroničkim medijima izvješća moraju sadržavati podatke o neposrednim i posrednim imateljima dionica ili udjela te podatke o postotku dionica ili udjela. Podaci o vlasništvu javno se objavljuju u Narodnim novinama, a zakonom su predviđene sankcije za neprijavljivanje.

Političkim strankama i političarima vlasništvo nad medijima nije izričito zabranjeno zakonom. U Izvješću o praćenju medijskog pluralizma za 2020. izražena je zabrinutost zbog toga što je utvrđivanje stvarnih vlasnika i dalje problematično te se procjenjuje da je transparentnost vlasništva nad medijima izložena srednje visokom riziku.

U predloženom novom Zakonu o elektroničkim medijima predviđeno je da se podaci o vlasništvu moraju objavljivati dostavljanjem izvatka iz Registra stvarnih vlasnika. Dodjela sredstava za državno oglašavanje regulirana je za državnu upravu i poduzeća u većinskom državnom vlasništvu. Zakonom o elektroničkim medijima propisano je da su tijela državne uprave dužna 15 posto godišnjih sredstava namijenjenih promidžbi svojih usluga ili aktivnosti utrošiti na oglašavanje u audiovizualnim ili radijskim programima regionalnih i lokalnih nakladnika televizije ili radija. Državna tijela trebaju svake godine izvješćivati AEM o aktivnostima oglašavanja“, stoji u Izvještaju o vladavini prava.