Nema slobode medija ako novinari rade u uslovima korupcije, siromaštva i straha

DNV:PRILOG JAVNOJ RASPRAVI O NACRTU MEDIJSКE STRATEGIJE

02.03.2019.

 

Društvo novinara Vojvodine smatra da je predlog Nacrta medijske strategije
u ključnim stvarima izraz nastojanja , rekli bismo, jedne interesne grupe,
pa ga stoga ne može podržati.
Tvrdimo da sastav Radne grupe za izradu predloga iz redova novinarskih i
medijskih udruženja ne reprezentuje većinski deo srpske novinarske i
medijske scene. Radni sastanci na kojima su učestvovali predstavnici
drugih udruženja, među njima i Društva novinara Vojvodine,iskorišteni su
samo kao pokriće za tobožnju demokratsku proceduru, a ni jedan naš predlog
nije ugrađen u tekst koji se nalazi u javnoj raspravi.
Posebno nas fascinira lecimerje onih članova radne grupe koji su pisali i
prethodnu, pokazalo se neuspešnu Strategiju, i koji su suštinski doprinele
lošem stanju u srpskom medijskom sistemu. Njihovo nastojanje da se ponovo
nametnu kao jedina mera i jedini autoritet – u najmanju ruku je
drsko.
Кrijući se providno iza „civilnog društva“,kao i
majorizacije njihovog Saveta za štampu, oni hoće da preuzmu kontrolu
prvenstveno nad novcem poreskih obveznika koji država opredeljuje za
sufinansirenja projekata proizvodnje medijskih sadržaja. Uz to, nastoje da
prisvoje uticaj na uređivačke politike za njih interesantnih medija.
Otišli su toliko daleko da čak predlažu derogaciju zakonom definisanih
prava i ovlašćenja Nacionalnih saveta nacionalnih zajednica u oblasti
informisanja na manjinskim jezicima.
Podrazumevajući mantru o istiskivanju države iz sfere javnog informisanja 
sebi pripisuju ekskluzivitet nezavisnosti , objektivnosti i kompetencije.
A mi smo do sada stekli uverenje da su nezavisni samo od nacionalnih i
interesa građana. Кada je reč o njihovim posebnim interesima, kod
nekih „civilnih“ udruženja i interasa zagraničnih finansijera,
situacija je posve drugačija.
Argument za takvu ocenu vidimo i u mnogim manjkavostima teksta koji je
osnova javne rasprave.
Tako im je mnogo važnija privatizacija „Tanjuga“,
„Politike“ i „Večernjih novosti“ od činjenice da
su ovo mediji od nacionalnog i kulturološkog značaja.
Osim uticaja na njihove urađivačke politike, ne zanima ih ni funkcionalno
unapređenje izuzetno važnog sistema javnih servisa. Čak prećutkuju ili
minimizuju napredak u ovoj oblasti. Posebno kada je reč o pokrajinskom
javnom servisu Radio Televiziji Vojvodine. Gde su bili oni i njihovi
politički mentori od razaranja zgrade RTV-a u NATO agresiji do danas
– bezmalo dve decenije. Nismo ih čuli da se ozbiljno zalažu da se
kolegama u ovoj kući obezbede normalni uslovi za rad. A sada smo svedoci
da se ipak neko setio da na ruševinama stare izgradi novu zgradu i da je
opremi najsavremenijom tehnologijom.
Oni neće ni da čuju za osnivanje lokalnih i regionalnih javnih servisa u
bilo kom modalitetu, iako je to praksa u demokratskim zemljama koje su im
tobože uzor.
Nije im važno ni sistemsko prevazilaženje problema koje nameće
digitalizacija.
Govore o medijskoj pismenosti bez definisanja obima i sadržine ovog pojma.
O tome ni u svetu nema saglasnosti, jer razna eufemistička određenja 
izbegavaju da problem definišu pravim imenom, a to je : osposobljavanje
primalaca medijskih poruka da prepoznaju šta je propaganda i manipulacija,
a šta nije.
Pominju „tabloidizaciju“ medija, a ne nude rešenja zaštite
javnog morala i tradicionalnih vrednosti.
Ovo je samo nekoliko detalja koji obrazlažu naš stav da ovakav tekst
Medijske strategije u celini ne možemo da podržimo.
Ono što podržavamo jesu rešenja koja su navedena u izdvojenim mišljenjima
kolega Nina Brajevića i Dragane Čabarkape, kao i deo teksta koji se odnosi
na zaštitu socijalnih i sindikalnih prava zaposlenih u medijima.

IZVOR: DNV

Najnovije