Nema slobode medija ako novinari rade u uslovima korupcije, siromaštva i straha

Kosmet - nebezbedno mesto za novinare 3

29.12.2021.
lepotice

Mediji - kolateralna šteta interesnih grupa 

Novinari na Kosovu i Metohiji nisu bezbedni, delimično su slobodni, rade  pod pritiskom, smatraju da je socioekonomski položaj novinara i medijskih radnika težak, solidarni su i nadaju se da će najavljene promene medijiskog zakonodvstva unapredditi profesionalni rad i kod njih.

Sindikat npovinara Srbije, je u okviru projekta “Kosmet - nebezbedno mesto za novinare” koje je  podržalo Ministarstvo kulture i informisanja sproveo istraživanje koje je obuhvatilo pitanja koja se odnose na bezbednost ali i socio -ekonomski i profesionalni položaj novinara i medijskih radnika na Kosovu i Metohiji.  Upitnici su dostavljeni svim medijima na srpskom jeziku, odgovor je stigao od 28 kolega. Asocijacija kosovskih novinara, kojoj je upitnik dostavljen na engleskom jeziku, nije želela da učestvuje u istraživanju.

 

 Rezultate istraživanja SINOS je objavio u prethodna dva nastavka. U ovom objavljujemo paralelni razgovor sa novinarom i pomoćnikom  direktora Radio - televizije Srbije Milivojem Mihajlovićem i novinarom i osnivačem Vosoke škole za komunikaciju profesorom Bobanom  Tomićem.

o Na listi o slobodi medija Reportera bez granice  Кosovo je ove godine palo za osam mesta niže nego što je bilo prošle godine i sada je  na 78 mestu, čime se našlo u grupi rangiranih za koje se ocenjuje da je problematična situacija slobode medija . Vaš komentar.

M.M. - Na Kosovu je  uvek bila  problematična sloboda medija.  Izveštavanje, komentarisanje i analiziranje stanja na Kosovu u tamošnjim medijima je  i danas etnički  podeljeno i  nacionalno motivisano. Novinari medija na srpskom jeziku imaju još uvek naglašen problem slobode kretanja, pa, samim tim, i izveštavanja. Zvaničnici  kosovskih vlasti – Albanci uglavnom izbegavaju  da daju izjave za medije na srpskom jeziku i kada to čine, to su uglavnom zvanični stavovi. Novinarima  koji izveštavaju na srpskom jeziku skoro da nisu dostupni Albanci, kada je u pitanju izveštavanje  o kriminalu, korupciji, međuetničkim incidentima – kada su mete Srbi. S druge strane, previranja u politici na Kosovu,  su podelila redakcije, pa su jedni novinari „dostupniji“ jednoj političkoj grupaciji, a drugi – drugoj. Postoje i brojni  primeri zastrašivanja  novinara.

B. T .Izveštaj Reportera bez granica za ovu godinu je problematičan za veći broj zemalja regiona a za nijansu je bolji od prošlogodišnjeg jer su i daleko razvijenije zemlje. Čak članice EU bile u istoj grupi sa Kovsovom i zemljama regije. I ove godine situacija je problematična i teška za novinare i RSF je to dobro ocenio jer se ekonomski i politički pritisci nastavljaju a doprinos medija razvoju društva i političkih odnsa skoro da ne postoji. Naime, postoji ali u negativnom smislu. Mediji doprinose daljim produbljavanjima konflikta i suprotstavljanjima po etničkoj osnovi. Na Kosovu je dominantna matrica podela nacionalne prirode, ali mislim da je suština etničkih podela često i u ekonomskim razlozima. Novinarsi su najvidljiviji deo društva i otuda se sve pozitivne i negativne tendencije i prakse reflektuju najpre preko novinarstva. I konačno, nedovršenost kosovskog društva u političkom i statusnom smislu uzrokuje brojne druge nedovršenosti a najgore je to što se takva situacija uzima kao opravdanje ili obrazloženje za sve loše prakse.

o  U izveštaju je navedeno je da , mediji na Кosovu kao i skoro sve drugo na Кosovu ostaju podeljenji po etničkoj osnovi:Pristup informacijama  je često ograničen na jednu etničku ili političku grupu, pri čemu većina medija izveštava uglavnom o pitanjima koja se tiču njihove nacionalnosti.  Može li se tu nešto promeniti?

M.M - To se teško može promeniti, dokle god postoji izrazito naglašen osećaj albanske političke scene da je cilj svih ciljeva - nezavisno Kosovo. Ko god izveštava, makar i površno, o događajima koji dovode u sumnju tu ideju, taj je „narodni neprijatelj“. Zbog toga su „nedobronamerni“ svi novinari (bilo srpski, blio albanski)  koji i na press konferencijama postavljaju pitanja, recimo Zajednice srpskih opština, ili prava pripadnika srpske zajednice…  Naglašene podele po etničkom principu među novinarima se dešavaju u incidentnim situacijama,  potencijalno zapaljivim konfliktima...

B.T. - To je klasičan primer podeljenog društva sa jakim međuetničkim tenzijama koje ni u najavama nemaju znake smirivanja niti poboljšanja. To je tragična sudbina građana Kosova, bez obzira koje su oni nacionalnosti. Nažalost i mladi ljudi već decenijama stasavaju u okolnostima ekstremno podeljenog društva. Tu, čak, više nije bitno ni ko je na kojoj strani, jer ljudi pate i trpe posledice jedne nedovršene političke zajednice i sve društvene delatnosti su osujećene za normalan ambijent koji je dostojan savremenog čoveka. U takvom okruženju ni novinarstvo ne može da napreduje, ne samo zbog političkih tenzija i pritisaka, već i zbog ekonomskih ograničenja i uslovljavanja. Siguran sam da je na Kosovu najteže misliti i delovati sopstvenom etikom i razumom jer će se svaka slobodna i kreativna energija sudariti sa realnošću konzervativno podeljenog društva.

o Sudbina mnogih novinara na Кosovu do danas ostaje nepoznata, uključujući i one novinare koji su nestali ili su oteti tokom sukoba 1999.

Maja 2018. godine Evropska federacija novinara (EFJ) je usvojila rezoluciju o istrazi ubistava novinara na Kosovu, koju su tada predložili Udruženje novinara Srbije (UNS), Asocijacija novinara Kosova (AGK), Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) i Sindikat novinara Srbije (SINOS). Na žalost, taj dokument nije doneo očekivani pomak. Udruženje novinara Srbije (UNS) uz podršku Sindikata novinara Srbije (SINOS) je na godišnjem sastanku Evropske federacije novinara (Zagreb, oktobar 2021), predstavilo nov, dateljniji i konkretniji, predlog rezolucije kojim se poziva na brzo osnivanje Međunarodne komisije za istragu ubistava, kidnapovanja i nestanaka novinara i medijskih radnika na Kosovu, između 1998. i 2005. godine.  Gde vidite prepreke i da li smo sada bliži nekim konkretnim potezima međunarodne zajednice?

 

M.M. - Prošlo je, na žalost, više od dve decenije od prvih kidnapovanja  i ubistava novinara na Kosovu i ti zločini su još nerasvetljeni. Zločin nad novinarima je pre svega motivisan željom da se sakrije istina, da se zastraše drugi novinari. To je zločin nad istinom, uz lične tragedije novinara i njihovih porodica. Medjunarodna zajednica, šta god pod tim terminom podrazumevali, do sada nije pokazala  interesovanje da se zločini rasvetle. Sve je ostalo  na deklarativnim osudama zločina i pozivima vlastima da istrage procese privedu kraju. Bojim se da je ogromno vreme izgubljeno, li se nadam da još nije kasno. Verujem da bi rasvetljavanje zločina nad novinarima  značajno doprinelo  otkrivanju i drugih zločina i pomoglo proces pomirenja.  Međunarodna komisija, sastavljena od ljudi sa autoritetom, je preko potrebna i bez nje ćemo i dalje da se vrtimo u krug.

 

B.T. Siguran sam da u međunarodnim organizacijama imamo dosta prijatelja i dobronamernih ljudi koji žele mir, stabilnost i progres našem regionu i svim regionalnim društvima, pa i slobodne i odgovorne medije. Takođe sam siguran da su oni spremni da pomažu i da se reše pitanja nestalih novinara kao i da ti slučajevi dobiju sudski epilog. Ono što me obeshrabruje jeste „politika međunarodne zajednice“ koja je uvek takva da sebi sopstvenim interesima i gledištima saobražava sve ostale okolnosti i prakse. Konkretno, sve dok se na agendi međunarodne zajednice nalaze preča pitanja politike i ekonomije, ne verujem da će ih pitanje naših nestalih kolega u svim zemljama, pa i na Kosovu, zanimati. Ako se to bude moglo instrumentalizovati u neke svrhe onda će se nešto tu i desiti, ali to će, nažalost, biti daleko od autentičnog uvođenja pravde i prava u pitanja nestalih novinara, već će biti samo još jedna „batina“ u rukama jednih protiv drugih. Naše kolege u svetu su takođe u problemima, čak i u tim razvijenim društvima, tako da ne očekujem da i oni mogu da pomognu.  

o I dalje  beležimo fizičke i verbalne napade na novinare, napade na društvenim mrežama protiv medija. Ima li zaštite od toga?

MM. - Ima. Prvi problem je što nema potpune profesionalne solidarnosti, pa se napadi na novinare iz druge etničke zajednice prećutkuju. Kada bi novinari zajednički ustali protiv napada, bilo bi lakše.  Centri moći  su epicentri pritiska na novinare. Kada bi novinari solidarno „udarili“ na te centre, bilo bi znatno manje pritisaka. Druga tačka medijske presije su vlasti. Kad bi mediji zajednički pritisli vlasti i svakodnevno ih pozivali da rasvetle napade na novinare i to bi urodilo plodom.

B.T. To je tragična realnost u svim društvima, naravno sa varijacijama i u različitom obimu, ali u proteklim godinama narasla je jedna vrsta agresivnosti prema kolegama novinarima i ta profesija je veoma ugrožena. Tehnologija društvenih mreža i onlajn platformi je takva da se danas može pretiti svakome a ja se neću iznenaditi ako se uskoro pojave softverski alati i algoritmi koji će programirano napadati, šikanirati i targetirati novinare a u konačnici i sve građane. To je možda najtragičniji scenario koji u ovom trenutku izgleda veoma realan. U tradicionalnim i konzervativnim društvima potrebna je dodatna odgovornost za javnu reč i posebno za medijski sadržaj da bi on opstao i imao neki uticaj. Težak je i skoro nemoguć zadatak opstati kao nezavisna redakcija u uslovima gde je sve podeljeno i od nacionalne supremacije zavisno. Otuda mislim da je samo razvoj društva i razvoj jakih i modernih mehanizama pravne države, mogućnost za razvoj svega pa i novinarstva kakvog želimo da bude.

o Кoliko su novinari i medijski radnici na Кosmetu danas zaista bezbedni? 

 

M.M.- Nedovoljno. Imaju problem etničke zatvorenosti izvora informacija. Imaju problem etničke podeljenosti  interesa.  Imaju male plate, nesigurne statuse – i to je  razlog za nebezbednost. S druge strane i vlasti su pod pritiskom tih centara političke i ekonomske moći, tako da su mediji  najčešće kolateralna šteta intersnih grupa.  Poseban problem je sloboda kretanja, a kad nje nema onda nema ni slobodnog novinarstva.

 

B.T. - Bilo kakvo suprotstavljanje dominantnim političkim establišmentima jeste problem za medijske profesionalce. Dakle, mera bezbednosti novinara u takvom okruženju obrnuto je proporcionalna meri njihovih uredničkih sloboda. Mislim da su i kolege na Kosovu, bez obzira na nacionalnost, toga svesni i da su u vrlo delikatnoj situacij i da pažljivo balansiraju između interesa svoje publike i političkih elita. Ta realnost se može prevazići samo razvojem ukupnih odnosa i celog društva.

o U izveštaju Reportera bez granice (objavljen u aprilu) navedeno je da mnogi mediji na Кosovu nemaju finansijsku stabilnost, zbog čega su osetljivi na politički uticaj, što često dovodi do samocenzure. Mnogi manjinski mediji nalaze se na rubu izumiranja, zaviseći uglavnom od stranih donacija. Pominje se i netransparentnost vlasništva medija. Vaš komentar? 

M.M. -  Mediji na Kosovu, kao i u čitavom regionu,  nemaju finansijsku stabilnost. Zavise od  budžetskih  sredstava ( zbog toga moraju da „paze“ kako izveštavaju o vlastima)  zavise i od  marketinga ( zbog toga  su prinudjeni da  „gledaju kroz prste“  preduzećima koja  se oglašavaju kod njih.  Mediji se svesno drže  na ivici egzistencije – svesno, jer tako  moraju da izveštavaju onako kako to zahtevaju centri moći.

B.T. - Bez ekonomskih sloboda i ekonomskih uslova niko ne može preživeti niti biti slobodan pa ni naše kolege na Kosovu, bez obzira koje su nacije, vere ili porekla. Vešto zatvaranje u siromaštvo i pomeranje na marginu tehnološkog i materijalnog opstanka redakcija deplasira svaku ideju napretka ne samo novinarstva već i društva. Transparentnost medijskog vlasništva je jedan od preduslova za uspostavljanje zdrave i poštene konkurentnosti u medijasferi, ali danas se koriste sofisticirani pravni metodi i mehanizmi statusno-pravnog karaktera zahvaljujući kojima je veoma teško razumeti ko je istinski titular medija. I konačno, prikriveno vlasništvo jeste problem ali možda je veći problem samocenzura koja novinarstvo degradira u kadrovskom pogledu više od vlasnika tajkuna i političara.

o Da li možemo govoriti i o cenzuri i pritiscima,  budući da se mediji na Kosmetu vezuju za nacionalne (političke) strukture.

M.M. - To je  specifični vid cenzure. Izveštavati u skladu  sa „nacionalnim interesima“, iako su  svesni da  su „nacionalni interesi“  alibi za malverzacije. Paradoksalno je što se  novinari proglašavaju  izdajnicima  iako izveštavaju o korupciji, kriminalu, malverzacijama… To je suštinska cenzura, koja se  često  javlja i kao  endemska autocenzura. Dugoročno  to ostavlja pustoš  u javnom medijskom prostoru.

B.T. - Gde god su politička i nacionalna supremacija jake, podeljenost društva oštra i duboka, a na Kosovu jesu, teško je razvijati progresivne i moderne mehanizme razvoja mdija i medijskog profesionalizma. Mediji se radije koriste za produbljivanje međuetničkih tenzija i odnosa a to razara medijske slobode, tako da cenzura nije ni potrebna jer su mediji duboko podeljeni. Cenzura postoji samo u odnosu na mali broj nedovoljno razvijenih i nedovoljno uticajnih a kvalitetnih medija kakvih na Kosovu ima i kod Srba i Albanaca i drugih naroda. Zbog nih moramo održati nivo pozornosti i podrške svemu što je progresivno i konstruktivno.

o Zašto novinari i medijski radnici u Srbiji, pa i na Kosmetu, izbegavaju udruživanje u sindikate  - da li preovlađuje strah od gubitka posla, nepoverenje da sindikati mogu bilo šta da učine ili je možda samo apatija?

M.M. - Sindikati su nekada delili svinjske polutke i zimnicu i tada su  novinari sa podsmehom gledali na njih. Danas su sindikati nosioci socijalnog dijaloga, ali deluju smešnije od nekadašnjih „delilaca zimnice“.  Moć sindikata je značajno opala. Danas, kad novinar izgubi posao, sindikat može samo da izda saopštenje u kojem se solidariše sa njim. I ništa više. U najboljem slučaju da mu pomogne  besplatnom pravnom zaštitom.  Poslodavci upravljaju socijalnim dijalogom suprotstavljajući  sindikate jedne drugima. Zavađeni sindikati, u dobroj meri rukovođeni ličnim intersima pojedinih sindikalnih vođa, su lak plen poslodavaca. U novinarskoj branši kod svake sindikalne reakcije, njima se pripisuje politički kontekst. I tu se gubi snaga koju sindikati po difoltu imaju.

B.T. - Gde god su politička i nacionalna supremacija jake, podeljenost društva oštra i duboka, a na Kosovu jesu, teško je razvijati progresivne i moderne mehanizme razvoja mdija i medijskog profesionalizma. Mediji se radije koriste za produbljivanje međuetničkih tenzija i odnosa a to razara medijske slobode, tako da cenzura nije ni potrebna jer su mediji duboko podeljeni. Cenzura postoji samo u odnosu na mali broj nedovoljno razvijenih i nedovoljno uticajnih a kvalitetnih medija kakvih na Kosovu ima i kod Srba i Albanaca i drugih naroda. Zbog nih moramo održati nivo pozornosti i podrške svemu što je progresivno i konstruktivno.

o Evidentan je i težak socio-ekonomski pa i bezbednosni položaj novinara i medijskih radnika albanske nacion alnosti. SINOS je pokušao da napravi istraživanje i sa njima, ali smo odbijeni. Imate li saznanja o njihovom socio- ekonomskom i bezbednosnom položaju. 

M.M. - Identičan kao i kod srpskih novinara. Male plate, nesiguran status (većina ide na posao sa strahom da će izgubiti radno mesto), mnoge redakcije zapošljavaju  nestručne, profesionalno neformirane novinare (koji im“rade posao“, za male pare). Tu se stvara tesnac za profesionalne novinare. Dobro su plaćeni samo retki i lojalni novinari.  

B.T. - Verujem da u albanskoj novinarskoj zajednici postoje odgovorni profesionalni ljudi koji imaju iste i slične principe i ideje kao i mi i siguran sam da bi svaka saradnja kolega različitih nacionalnosti na Kosovi bila dragocena i plodotvorna. Ne verujem da podele mogu da traju večno, u prirodi čoveka pa i novinarstva je da se budi i bori i zato verujem da će biti prilike da se dijalozi uspostavljaju a saradnja jača.

o Da li je  i pod kojim uslovima moguća saradnja srpskih novinara  sa kolegama albanske nacionalnosti?

 

M.M. - Naravno da je moguća. Jedino može da uspe saradnja među pravim profesionalcima, na zdravim osnovama. Samo to može da urodi plodom. U našoj profesiji „crvena linija“ je istina. Ne treba očekivati  saradnju medija koji se utrkuju u objavljivanju lažnih vesti, niti medija koji „pumpaju nacionalnu netreljivost“. Njima saradnja ne treba. Oni sve čine da ne dođe do saradnje. Mogu da sarađuju samo profesionalci. A ima ih još, samo su ućutkani, na ovaj ili onaj način.

 

B.T. - Mislim da u prvoj fazi saradnje treba uspostaviti osnovne kontakte i pronaći tačke slaganja. Dakle, ne insistirati na razlikama već na sličnostima. Taj status treba postići i održati ga. Treba tražiti pomoć susednih medijskih udruženja i praviti regionalne mreže i habove na različite teme. Naprimer, smatram da bi saradnja novinara u oblasti izveštavanja o klimatskim promenama i životnoj sredini bila jako plodotvorna i dovela bi za isto sto srpske i albanske kolege. Ako se to uspostavi to će biti ogroman napredak a kasnije će se oblasti saradnje širiti kako se bude razvijalo međusobno poverenje.

 

o Očekuje se promena medijskog zakonodavstva na osnovu medijske strategije.  Može li to uticati na bolji  socjalno - ekonomski  i profesionalni položaj novinara u Srbiji i na Kosmetu?

 

M.M. - Nisam siguran. Do sada su promene zakonodavstava i strategija imale samo jedan cilj - da se učutkaju mediji. Tradicionalni mediji, koji su na Balkanu, još uvek glavni kreatori javnog mnenja i dalje su  pod jakom kontrolom ili vlasti ili centara ekonomske moći.  Jak sindikat novinara, koji bi obuhvatio veliki broj profesionalaca, mogao bi nešto da promeni. U zemljama Zapada, sindikati  novinara su veoma moćni. Samo treba primeniti njihov organizacioni recept. To bi zaštitilo i novinare i profesiju, a pre svega javni medijski prostor.

 

B.T. - Neki atributi medijske profesije će se sigurno promeniti, neke okolnosti će sigurno biti bolje, ali za primenu zakona se moramo svi zajedno izboriti. Moramo koristiti zakone da menjamo i popravljamo razumevanje i tumačenje novinarskog posla i zanata. Novinarstvo mora da se izbori samo za sebe i u tom smislu važno je da se prepoznaju aktivnosti koje ka tome vode. Moramo da prepoznamo šta je odgovorno novinarstvo, šta je kvalitet i standard kvaliteta u novinarskom izveštavanju i u medijskom sadržaju. Nedostaje nam neka vrsta „ton karte“ ili „registra vrednosti“ koje će biti „sveto pismo“ novinarstva. Ako to budemo imali, čak i u najmanjoj meri, onda imamo konkretan cilj i primer za šta se borimo, tada možemo da tražimo i očekujemo da se društvo i ostale društvene vrednosti saobražavaju našim vrednostima i obratno.

IZVOR: SINOS

Stavovi izneti u ovom tekstu nužno ne izražavaju stavove organa koji koji je sufinansirao projekat

Najnovije