Nema slobode medija ako novinari rade u uslovima korupcije, siromaštva i straha

SINOS sproveo istraživanje o primeni Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom.

20.10.2021.
Paraćin

Predrasude jače od olakšica

Sindikat novinara Srbije (SINOS) sproveo je istraživanje o primeni Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Reč je o istoimenom projektu koje je sufinasirala loklna opština Paraćin.
. Cilj projekta je da pokaže  kako se u Paraćinu primenjuje Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, kojim se reguliše pravo na rad najteže zapošljivih lica. Donošenjem ovog zakona stvoreni su uslovi za uključivanje osoba sa invaliditetom u sve sfere deruštvenog života na ravnopravnoj osnovi-u skladu sa profesionalnim sposobnostima. Ovo je bar bila namera zakonodavca. Međutim, osam godina nakon usvajanja Zakona, prema podacima Nacionalne službe za zapošljavanje kao i iskustvima nezaposlenih osoba sa invaliditetom nije ostvaren značajan pomak u smanjenju broja nezaposlenih lica iz kategorije osoba sa invaliditetom na tržištu rada.
Poslodavci koji imaju više od 20 zaposlenih u obavezi su, prema važećem Zakonu,  da u radnom odnosu imaju i osobe sa invaliditetom, a ako ih ne zaposle, u obavezi su da plate takozvane penale uiznosu od 50 odsto prosečne republičke zarade. Ova sredstva se koriste za profesionalnu rehabilitaciju OSI (dokvalifikaciju, prekvalifikaciju, stručno usavršavanje). Treća mogućnost koju Zakon predviđa je da poslodavci sklope ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji sa preduzećima za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom i na taj način doprinesu poslovanju ovih preduzeća. 
Za poslodavce koji zapošljavaju osobe sa invaliditetom predviđene su brojne olakšice: oslobađanje plaćanja doprinosa, subvencije za otvaranje novih radnih mesta ili za prilagođavanje radnog mesta. Sve ove zakonske obaveze i olakšice, ipak,  nisu dale očekivane rezultate po pitanju  zapošljavanja osoba sa invaliditetom. Na evidencijama službe za zapošljavanje još je veliki broj osoba sa invaliditetom, a među njima i veliki broj onih koji nemaju radnog iskustva. 
Кao neke od najvećih prepreka, savetodavci za zapošljavanje NSZ navode ukorenjene predrasude i stereotipe ili, sa druge strane, nerealna očevikanja poslodavaca. Tako se formalno prijavi potreba za zapošljavanjem OSI, ali kad nezaposlena lica odu na razgovor za posao onda se od njih očekuje puno ili čak duže od punog radno vreme, rad u neadekvatnim uslovima i izvan profesionalnih sposobnosti ovih lica.
Što se tiče opštine Paraćin, situacija je ista kao i u celoj Srbiji-poslodavci se radije opredeljuju da plate penale, jer još postoje stereotipi, odnosno verovanje da lica sa invaliditetom nisu u mogućnosti da adekvatno odgovore poslovima na kojima bi trebalo da budu angažovana, tako da je stanje društvene svesti i dalje jedna od glavnih prepreka za primenu odredbi ovog Zakona.
- I kada reše da zaposle neko invalidno lice, privatnici ih zapošljavaju samo na godinu dana, koliko dobijaju pomoć od Nacionalne službe za zapošljavanje. Posle im daju otkaz. To je rupa u zakonu koju poslodavci dosta koriste. Pojedini su čak rekli da im je lakše da plate penale, nego da zaposle lica sa invaliditetom, jer smatraju da oni ne mogu da rade. To nije tačno. Svi koji su uključeni u naše radionice veoma su vredni, lepo se slažu i nemamo nikakve probleme. Zamisao naših radionica, koje finansira Ministarastvo za rad preko Saveza distrofičara, bila je da lica koja boluju od ove bolesti rade koliko mogu kako bi održavali radne sposobnosti, naročito zbog toga što je distrofija progresivna bolest koja uništava mišiće, pa neaktivnost dovodi do pogoršanja zdravstvenog stanja. I to vrlo brzo i veoma drastično. Srećom, imamo stručnu pomoć slikara, dizajnera i drugih umetnika, pa možemo dosta toga da uradimo. Inače, zaposleno je manje od 5 odsto naših članova – kaže Jovica Milenković, sekretar Udruženja distrofičara Pomoravskog okruga, koji je 18 godina bio zaposlen u Opštini Paraćin, ali je 2001. godine rešio da ode u penziju.
 Udruženje distrofičara, koje postoji 15 godina i koje ima 60 članova od kojih je aktivno desetak, ima svoje prostorije u kojima već desetak godina organizuje radionice, a njihovi članovi angažuju se i preko javnih radova u okviru kojih izrađuju suvenire, kutije, magnete i predmete od gipsa. Tako je angažovana i Olivera Alić (40), po zanimanju prehrambeni tehničar, koja nikada nije mogla da se zaposli u struci, jer ima oštećene sluha od gotovo 100 odsto. Četiri meseca godišnje učestvuje u javnim radovima, koje Nacionalna služba za zapošljavanje finansira sa po 22.000 dinara mesečno, a ostalih osam meseci snalazi se kako zna. Obično radi sezonske poslove, poput branja povrća i voća. Ne bira poslove, jer joj je svaki dinar znači.
- Javljala sam se na razne konkurse, ali bi mi uvek rekli da im trenutno nisu potrebni radnici ili da će da me pozovu. I nikad mi se ne bi javili. Nailazila sam i na situacije da neko neće da me zaposli zato što ne čujem, pa smatra da ne bih mogla da obavljam posao za koji sam se prijavila. Da mama i tata ne primaju penziju, od koje i ja živim, ne znam šta bih radila. Država bi trebalo da nam omogući stalni radni odnos – ocenjuje Olivera.
Marko Ljutić (37), koji je završio srednju ekonomsku školu i menadžment, takođe nema dana radnog staža u struci, pa učestvuje u javnim radovima. Poslove koje je mogao da radi nije odbijao, a najčešće je radio u trgovini.
- To je klasično iskorišćavanje. Nude nam posao koji ne možemo da obavljamo. Sve što mi se ponudi, ne mogu da radim, jer je procenat mog invaliditeta 30 odsto od kada sam 2007. godine doživeo saobraćajni  nesreću u kojoj sam imao osam preloma, polomljene obe ruke i noge. Nuđeni su mi teški fizički poslovi za koje ja nisam sposoban – ogorčen je Marko.
Distrofičarka Doda Milenković (55), koja je završila tekstilnu školu, smer izrađivač konfekcijske odeće, radila je u paraćinskoj „Štofari“ do 1997. godine, ali kada se firma zatvorila, morala je da traži razne poslove.
- Radila sam preko cele godine, ali nisam bila prijavljena. Izgubila sam dosta godina radnog staža. 
Sada me angažuju samo u okviru javnih radova – kaže Doda.
Jovica Milenković, sekretar Udruženja distrofičara kaže da se suočavaju i sa drugim problemima. Naime, preko konkursa koji raspisuje opština Paraćin, udruženje je po projektu godišnje dobijalo oko 200 hiljada dinara. Međutim, ove godine još nisu dobili ni dinar. Кako su članovi udruženja iz svih opština Pomoravskog okruga, udruženje je dobijalo novac i od ostalih opština, a već nekoliko godina taj novac izostaje. Uplaćuje jedino Opština Jagodina. Ove godine dobili su 100 hiljada dinara. Dotacije su koristili za pokrivanje tekućih troškova, poput knjigovodstvenih i troškova za utrošenu električnu energiju, telefona, interneta, a ukoliko bi im ostalo, da odu i na neku ekskurziju ili sajam na kome prodaju svoje proizvode.
- Ove godine nismo dobili ni dinar. U dugovima smo do guše. Samo za utrošenu električnu energiju dugujemo preko 80 hiljada dinara.zahvaljujući jagodinskoj opštini, možemo da pokrijemo samo deo troškova. Opština Jagodna donirala je i novac za kupovinu zaštitnih maski i sredstava za dezinfekciju za dvadesetak članova. Mislim da bi najbolje bilo kada bi država to rešila sistematski, otvaranjem nekih zaštitnih, profesionalnih radionica, u kojima bi radili ljudi određenog profila, odnosno stepena invaliditeta, i da naši proizvodi imaju prednost na tenderima – smatra Milenković.
Miloš Nešković, član paraćinskog Opštinskog veća za zdravstvo i socijalnu politiku, kaže da u Paraćinu postoji pet udruženja osoba sa invaliditetom. To su Udruženje paraplegičara i kvadriplegičara, Udruženje slepih, Udruženje gluvih i nagluvih, Udruženje distrofičara i Udruženje obolelih od dečije i cerebralne paralize. Opština radi na njihovom zapošljavanju, pružanju pomoći u kući, angažovanjem gerontodomaćica, prilikom vakcinacije su članovima Udruženja slepih popunjavali prijave preko e-uprave, a punkt za vakcinalciju u hali sportova prilagodili su osobama sa invaliditetom, jer su postavili prilaze i rampe po standardu za lica u invalidskim kolicima. Opština je uprostili i proceduru za vađenja kartica za parkiranje. Invalidna lica treba samo da dostave lekarsko uverenje u kancelariju broj jedan, iz koje se šalje rešenje Parking servisu, koji izrađuje kartice, a korisnici samo treba da dođu da ih podignu.
- Što se tiče usluge gerontodomaćica, koje im pomažu u kući i koje obezbeđujemo preko Centra za socijalni rad, za sad koriste tri osobe. Mislim da bi im mnogo veća pomoć bila personalni asistent. Subvencije za teže zapošljiva lica, od po 270 dinara po osobi, ove godine ostvarila su dva invalidna lica, a dva lica dobila su subvencije zarade za osobe sa invaliditetom bez radnog iskustva od po 456 hiljada dinara po licu. Na javnim radovima angažovano je 9 osoba sa invaliditetom, a za samozapošljavanje jedno lice dobilo je 270 hiljada dinara – kaže Nešković.
Treba, kaže, da se adaptiraju prilazi nekim ustanovama, jer su arhitektonske barijere za njih nepremostive. To, nažalost, nije moguće uraditi, na primer, u bankama, jer su one privatne. Opština planira da obezbedi Centar za osobe sa invaliditetom, kako bi sva udruženja bila pod istim krovom, ali bi svako zadržalo svoju autonomiju. Svako udruženje imalo bi svoju kancelariju i jednu zajedničku prostoriju s trpezarijom u kojoj bi se organizovale radionice.
- Zaposlili bismo defektologa, što je veoma bitno, jer bismo mogli da pružamo novu uslugu, a to je personalni asistent, usluga koja do sada nije postojala. Lica koja bi pružala tu uslugu moraju da imaju licencu za tu delatnost, što bi nam omogućio centar, koji planiramo da otvorimo. Trebalo bi da zaživi od naredne godine, a nalazio bi se u Ulici Franše d'eperea kod železničke stanice – dodaje Nešković.
IZVOR:SINOS
Fotografije: Z. Gligorijević
Stavovi iznti u projektu nužno ne izražavaju stavove lokalne samouprave u Paraćinu koja je  finansijski podržala projekat
NAGRADE
Udruženja invalidnih lica osvajala su brojne nagrade za domaćim i internacionalnim takmičenjima. Udruženje paraplegičara i kvadriplegičara je u Кnjaževcu, na internacionalnom takmičenju u kulinarstvu, ove godine osvojilo je prvo mesto, a Udruženje slepih je imalo porizvodnju štapova za slepe i slabovide. Štapove su čak i izvozili u arapske zemlje.
 PRODAJNI PROSTOR
Distrofičari još kažu da bi njihovom, ali i ostalim udruženjima invalidnih lica koja nešto proizvode, mnogo značilo kada bi dobili prodajni prostor u Paraćinu ili Jagodini. Tako bi mogli da plasiraju svoje proizvode, ali i da zaposle od dve do četiri osobe.
Nešković se aspolutno slaže s tim, pa je predložio da ispred Biblioteke dobijaju nekoliko dana za prodaju proizvoda. Projekat bi bio samoodrživ.
PENZIONISANJE
Invalidnim licima je teško i da ostvare pravo na penziju. Potrebno im je da imaju pet godina radnog staža i procenat invalidnosti od 70 do 100 odsto. Mada, tvrdi Milenković, ni to nije garancija za penzionisanje.
- Кomisija odbija sve koje mogu da se kreću. Doduše, dosta naših članova je penzionisano, a neki su ostvarili pravo na tuđu negu – kaže Milenković.
IZVOR: SINOS, Z. Gligorijević

Najnovije