Nema slobode medija ako novinari rade u uslovima korupcije, siromaštva i straha

Projekat “Hoću da budem sedma sila “ (I)

27.12.2018.

AKO SU izuzetna pismenost i raskošni stil samo važna osnova za kandidaturu da neko, u savremenom dobu,   postane uspešan novinar,neophodne su još neke izuzetne  posebnosti i  jedinstvenosti  - danas, možda, više nego u prethodnim vremenima!  Ta razlika se ne oslanja na ovovremenim tehno-kompjuterskim domašajima, koje se ogledaju u grafičkoj dopadljivosti i izuzetnoj brzini dotoka tekstova i slika i do najudaljenijih čitalaca i slušalaca. Te i takve prednosti – brzina I dopadljivost grafičkog i svekolikog izgleda – kao da postaju najvažniji domet savremenog novinarstva, u kojem se, često, iscrpljuju  naši i inostrani moderni novinari – zbog čega se često  potiskuje sve ono što je dugovremeno  činilo primarne i najvažnije  vrednosti, posebno dnevnog  novinarstva!

Pa, šta je to, onda,  bilo i ostalo najvažnije  generacijama  novinara i  novinarstvu  danas? Odgovor na ovo pitanje nudi  Radisav Rade Brajović  u serijalu “Hoću da budem sedma sila koju je finansijski podržao Grad Beograd. Sagovornik SINOS-a proveo je  ceo radni vek, gotovo  četiri decenije , u  Večernjim novostima,  kao novinar, komentator, dopisnik iz Indije a zatim I dugogodišnji glavni I odgovorni urednik nekada natiražnijeg dnevnika na Balkanu:

Novinarstvu je najvažnija -  istina, “bez mane i straha”.  Posle istine,  sve ostalo -  sabrano u pravilima profesije!  Vrednosti i jednog i drugog nisu formulisane u nekoj  instituciji, već su iznikle iz kontakta  novinarske istine i novinarskog dela, koje, ni  odvojeno, ni zajedno, ne  mogu da ospore i najviše vlasti, bilo čije, i bilo kada! Ako ne bi bilo tako, a često nije, novinarstvo bi bilo, i često jeste  –površna i mehanička transmisija svegai svačega, kako kome  trenutno  odgovara, a najviše nekim vlastima…

Politički limiti I zaobilaženje činjenica

Jednoi drugo, ili,  prvo i sledeće, iako nisu ozvaničeni nekim zakonskim spisom, izuzetno su  važni, primarni i nezaobilazni – bez njih bi novinarstvo bilo suženo, pa i degradirano, može se reći, često i  poniženo, možda i nekih vrednosti, ali nedodirljivih onima kojima je prevashodno  namenjeno…

Čak  i brzinski pogled na aktuelnu praksu, osnažen nekim primerima, pa I politički najvažnijim, evo kako bi pokazao  gde to zapinju ili se uprošćavaju i limitiraju i novinarske istine i pravila pisanja. Nisu to, naravno, primeri u kojima političari tvrde,  a novinari automatski prenose i bezbroj puta ponavljaju  da je neko drvo suvo, iako je jasno zeleno - ni  ova laička figurativna komparacija i nijie sasvim  slučajna…

Kad  je vlast,  u (ne)prilici da poentom predstavi kako bi trebalo  da se završe razgovori vrhova  Srba i kosmetskih Albanaca, izrekla opisnu reč koja je mnogo puta ponavljana, a nije se videla – istina! Reč KOMPROMIS trebalo bi da bude privlačna za obe  strane, da ih vodi rešenju, pa i da su i Srbi i Albanci u sukob  podjednako uneli i teritorije i ljudstva i svega čime se i zašto ratovalo, i to i sa NATO na šiptarskoj strani! Isto je ili sasvim slično i u mogućoj podeli  i razmeni teritorija, a svakako ne bi  bila istinita, jer  je istorijska činjenica da je Kosmet integralno srpski, od nastanka srpske države…

             Ovakve i slične kombinacije, ne znače da se vlast baš zalaže za njih, ona prosto o njima ćuti, najverovatnije taktički, ali novinari koje prevashodno motiviše istina i samo istina, ne mogu da se javno  ne zalažu za punu istinu, u ovoj i svim drugim, sličnim političkim okolnostima. Tako je i udrugim delovima sveta, naravno i medju balkanskim zemljama.  Zatoi Srbija uglavnom prećutkuje šokantno antisrpsko ponašanje vlasti Crne Gore – a to je ružno zaobilaženje ružne istine!  Sve to znači da je, bez obzira na okolnosti, istina osnova uspešnog novinarstva i novinara koji neće saginjati glavu pred političarima, već će uvek, u svim situacijama, držati podignutu glavu  –oslonjenu na nepromenjivu istinu!

Njeno veličanstvo - vest

           Uspešno novinarstvo nije više isključivo ono kitnjasto koje skriva i  potiskuje činjenice, one koje su izvor i oslonac modernog novinarskog  izražavanja. Vest je prava i uvek moderna mera koja odredjuje ono  najvažnije - činjenice  koje u tekućem dogadjaju ne zastarevaju, održavaju informativnost i osmišljavaju druge novinarske rodove, naravno kad je ta vest i informativno prava. Takva vest je, po pravilu,  uvek plasirana u prvoj rečenici, u takozvanom lidu. Ona  je osnova zbirke pravila modernog  novinarstva, na koje se nadovezuju brojne druge prednosti – da je vest što kraća, oslobodjena nepotrebnih deskripcija i praznih opterećujućih pretpostavki. Izbegavanje svega nepotrebnog i u svim novinarskim izrazima i formama – najmanje, naravno, u “punim” reportažama- vest je mer asvakog modernog  i  funkcionalnog  novinarstva, posebno tiražnih listova i gledanih i slušanih radio-televizija.

Pravila koja se, u ovom tekstu, samo dodiruju, naravno ona glavna, ne bi trebalo da se olako  primaju i pretvaraju u  dogmu , morala bi, naprotiv, da se razvijaju, po drevnom zaključku  da sve što raste mora da se menja, naravno i novinarstvo!

             NOVOSTI u kojima sam radio , stvarale su svoja pravila nazivana “ŠkolomNovosti”. To je period obeležen  snažnim  razvojem  našeg  ukupnog novinarstva, što se moralo odraziti i u tiražima evropskog i svetskog nivoa –godišnji dnevni  prosek više od pola miliona, mesečni rekordi  više od  osam stotina hiljada primeraka dnevno, ali i najveći  su bili i tiraži naših magazina, što je značilo da je ta škola zahvatala i sve  naše  novinarske izraze! I kad smo najbrže napredovali zamerali smo se – delu vlasti, one vrhovne, republičke i jugoslovenske. Bilo je izdržljivo, bili  smo  – jači. S nama su bili – čitaoci. Nismo nikome saginjali glavu. Verovali smo da smo simbolizovali slobodno  novinarstvo. Verujem i sada

Naručen tekst kao lažni osmeh

Na početku razgovora za SINOS Dijana Dimitrovska, takođe novinar Kompanije Novosti ukazuje da sve(t) počinje od morala ali I da je sedma sila izgubila prefiks I da je danas samo leva – proofesija:

Sve(t) počinje od morala. Novinarstvo  takodje. Dok ima ovog nosećeg stuba civilizacije, sve ima smisla i sve je važno.

 Moral je ono božansko osećanje koje nas nevidljivom silom tera da se zapitamo da li je nešto u redu ili nije, da li je dobro ili zlo, pošteno ili nepošteno. On nam daje uzvišenost.

 Moral ima i svoje praktične, zemljaske dobre strane. Omogućava nam da na pijaci kupimo sir bez bojazni da je u njemu štirak; da kupimo  pravi integralni hleb, a ne od obojenog brašna; da nas leče bez interesa a ne da nas lekar  ubeđuje da kupimo lek za koji on dobije proviziju od farmaceutske industrije;  da čitamo tekst u novinama bez dileme da li je određena banka stvarno povoljna ili urednik tekstovima otplaćuje vlastiti kredit.

  Informacija je njeno kraljvesko visočanstvo, ako je istinita. Gole činjenice imaju faktografski značaj  ali ne znače ništa. Od njih se prave vrednosne kvalifikacije. Tu na scenu stupa moral. Da naprvi ispravnu, kvalitetnu kvalifikaciju.

  Moral daje neku blistavost i lepotu svemu. On je božanska tvorevina koja i solidan tekst učini lepim, autentičnim. I slabiji novinar može napisati sjajan tekst ako je  inspirisan idejom dobra, istine i pravde. Ta ideja ga   izdiže iznad ostalih i čini ga posebnim. Čak ga čini lepim. Da, lepim. Sa onim magnetnim sjajem u očima. 

 S druge strane, i najbolji novinar inspirisan materijalnom idejom ili idejom zla -  ma koliko vešto zavodio čitaoce - negde će se odati. Negde će se videti da je tekst naručen, plaćen, neiskren. To je kao lažni osmeh.

 Moral je taj moćni vitez koji uspešno brani naše carstvo od vladavine laži i manipulacije.

  Ali, vidimo svi, naš je vrli vitez oboren s konja, polomio mu se štit i koplje i on teško ranjen leži pred kapijom koja je otvorena i kroz koju sada u naše  carstvo ulaze laž, zlo, beda,rijaliti, korupcija, pogrešne vrednosti, nevolja, mržnja, gramzivost i strah kao najveći ljudski neprijatelj.

Udvorice preplavile redakcije

   Strah je zaledio novinarska srca i ranjenom vitezu niko ne sme da priđe. Niko ne sme da mu previje rane i da čašu vode, da mu pomogne da se uspravi. 

   I svi ćutimo. Jadan on sa nama takvima.

 Novinarstvo nije sila koje može da promeni društvo. Ali može da promoviše  dobro, pošteno, pravedno, lepo, važno, može da stane u odbranu nemoćnih, jadnih, starih! Mora!

   Nema te sile koja bi moralnog vlasnika novina, na primer, naterala da objavi tekst o tome da li neka pevačica ima ljubavnika. Nije tačno da bi novine propale ako takve gadosti ne bi objavljivale i nije tačno da takav sadržaj žele čitaoci. Novine bi trebalo da zapošljavaju kreativne ljude, a ne udvorice i  ulizice koje su preplavile redakcije. Kreativci bi pronalazili novi ugao, novi pristup, novo viđenje, nove ideje, promovisale bi iskonske vrednosti u modernom ruhu. Ali šefovi moraju da daju prostora takvim ljudima. Oni, po pravilu, dovode uvek lošije od sebe spremne na sve. Tako se napravi armija neznalica koja vremenom napreduje i oko sebe  postavlja - još lošije od sebe. Pa onda ovi opet još lošije i  eto nas, u truloj firmi, u trulom društvu i truloj državi.  

  Novine su upletene sa svim strukturama društva gde, takođe, nema morala. Zajedno prave dogovore, planove i delaju. U novinarstvu bez morala ( odgovorno novinarstvo je moralno novinarstvo)  danas Bog sveti zna čiji interes  stoji iza nekog teksta. A nečiji sigurno stoji.

  Odnos države prema medijima je posledica nemorala u državi, u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, u pravosuđu, policiji.

  Govoriti o smrti novinarstva u Srbiji, razmetati se metaforama i takmičiti se ko će ga efektnije ožaliti - nema svrhe. To je za socijalne narikače.

Vratiti viteza u sedlo

   Treba menjati.  Nije bitno koliko, bitno je da pokušavamo. I najmanje pokušaj zlata je vredan. I kamičak sruši brdo. Ne smemo da dozvolimo da strah i nemoral određuju našu budućnost. Hrabrost se uvek isplati.  Možda će baš taj naš glas biti  presudan  nekome ko hoće i može da zameni trule delove, da postavi pravila i mehanizam da se ona poštuju i budu osnova za izgradnju pravednijeg društva. Naša je dužnost da se borimo za istinu.  

  A mi, mi ne samo što žmurimo,i  ćutimo, nego  pokušavamo da opravdamo sebe. Nesposobni da priznamo da smo za propast srpskog novinarstva -  baš mi glavni krivci. 

  Mi i samo mi. Prodali smo se za  veću platu, poneku privilegiju i iluziju da smo važni. Ne udružujemo se, ne ustajemo protiv nepravde i nepoštenja jer je naša sujeta kao Himalaji. Ćutimo i radimo kako šef, koji je do juče bio kurir ili magacioner, kaže. I dok god ćutimo - tu smo, u sedlu, primamo platu, imamo posao.

 Ali loše spavamo, imamo pritisak, holesterol, stres, probleme, i život  više nema onaj božanski, uzvišeni doživljaj i sjaj kakav je imao kada su naše namere bile čiste i čestite. Kažnjeni smo i ima neke pravde u  svemu tome.

 Ali mi moramo da se izbavimo iz tog sumpora i, što je još važnije, da pomognemo drugima da se izbave. Da ohrabrimo i podstaknemo svaki pokušaj da se novinarstvo postavi na  moralne noge. Da priđemo i podignemo onog posrnulog viteza koji je branio naše carstvo od svih zala, da mu izglancamo štit i koplje, da ga postavimo na konja i da on takav zablista u snazi i lepoti ispravnog.

* Dijana Dimitrovska profesionalni je novinar Večernjih novosti od 1993. godine. Od 1993.  do 2006. godine pratila je rad Narodne skupštinu, Savezne skupštine,Vlade Republike Srbije i Kabinet predsednika Srbije. Od 2006. do 2008. godine bila je reporter Večernjih novosti. Od 2008. do 2010. godine  dopisnik Večernjih novosti sa crnogorskog primorja. Posle javnog pisma rukovodstvu i urednicima u  kome je ukazala na nepravilnosti i zolupotrebe u radu u Crnoj Gori, 2010. godine, prebačena je u  časopis „Bilje i zdravlje” kompanije Novosti, gde i danas radi.  

IZVOR: SINOS 

Najnovije